Jesmo li „ni tamo ni ovde“?
Nisam naklonjena našim narodnim poslovicama. Većina propagira neku vrstu pokornosti i ,nažalost, primenjljive su i danas. Međutim, jedna me se dojmila, prepoznah se…
„Ko se dvaput seli, jednu kuću spali.“
Šta se želi poručiti? Selidba je toliko stresna i skupa da zapravo prvobitno donosi gubitak u stvarima, novcu i vremenu, koji je jednako štetan, kao da je vašu imovinu zahvatio požar.
Otprilike je tako. Šta onda da kažu oni koji su se selili i više puta iz mesta u mesto, a onda se ipak odlučili preseliti u drugu državu i to baš kad su mislili da su se trajno smestili i skućili?
Za sebe mogu da tvde kako su hrabri i odlučni. To je tačno, ako se uzme u obzir sve ono sa čime se suočavaju u novoj sredini. Pronalazila sam se u tim tvrdnjama.
No, postavljala sam sebi i druga važna pitanja, a verujem da je tako činila i većina u dijaspori – bila su to preispitivanja o pripadnosti novoj sredini i sopstvenom identitetu.
Napred morate jer ste tako odlučili, nazad ne možete, iako vas vuče nostalgija. I ne samo nostalgija jer vam nedostaje sve ono što ste ostavili.
Baš u tom lavirintu osećanja pokušavate naći svoj put i izlaz, kako ne biste bili povređeni iznova i iznova..
Nova sredina je uistinu nova u svemu i deluje da je sve oko vas nemilosrdno jer ste prepušteni sami sebi i svojoj bobri za mesto pod suncem. To ste imali ili barem privid toga u državi iz koje ste došli. Tako vas vide kad stignete.
A kako onda gledate na sve to iz ovakve perspektive?
Tu sam, ali kao da nisam. Ne pripadam ni tamo ni ovde, ali mi je teško da to priznam.
I u tom vrtlogu vam prolaze godine, decenije…
Desi mi se da zaboravim imena nekih prijatelja, poznanika … sretnem ljude koji liče na njih i više ne znam u koji kontekst da ih smestim.
Istovremeno se osećam da sam na gubitku i dobitku, kao i da se to u istom trenu poništi kao krajnji rezultat.
Sve u svemu, migracije su tekovina naše civilizacije i nikada nisu prestajale.Tako ih i treba posmatrati.
Mi smo samo odjek jednog vremena i neprestane borbe da budemo „neko“ i „negde“ , ovde ili tamo, za širu populaciju potpuno nebitno.
Za nas je bitno kako se gde osećamo, šta očekujemo i koliko postignemo.
Do nas je.