Tekst za slučaj akutne nostalgije
Odluka o napuštanju države jedna je od težih životnih odluka i ne donosi se preko noći, bez obzira na to da li planirate odlazak sami ili sa porodicom. Zahteva ozbiljan pristup i temeljnu pripremu, pre svega psihičku. Onog trenutka kada pređete granicu, više ništa neće biti isto.
Ovaj tekst ne treba da vas obeshrabri, naprotiv, samo da ukaže na to da nije tako jednostavno, ali ni nemoguće.
No, odluka je vaša tako da ne možete kriviti nekog drugog kada nakon dva meseca boravka u Nemačkoj glasno izgovorite: „Hoću svoj život nazad!“ Ne brinite, to je normalno, nakon što se borba sa nemačkom administracijom pretvorila u noćnu moru pa biste najradije da pobegnete kući i probudite se u svom krevetu, koji vam je, gle čuda, draži nego ikad.
Najveći neprijatelj postaje Google Maps kada pokaže razdaljinu od preko hiljadu kilometara. Nije vam do smeha, a na ljubaznost na koju nailazite u raznim uredima, trgovačkim centrima, restoranima i pekarama, reagujete sa podozrenjem i mislite da se oni tako namerno ponašaju samo da vas iznerviraju.
E, sad već ulazite u opasnu zonu nostalgije. Level 3 – čula se izoštravaju i detektujete samo svoj jezik kao spas jer ste se već umorili od „nemačkog iz pete brzine“. Kada naletite na zemljaka kao da vas ogreje sunce. Odmah počinjete da mu se žalite jer, pobogu, vama je najteže.
Ako strpljivo sasluša i ponudi pomoć, onda još ima nade da se dan dobro završi, ali ako izgovori one čuvene rečenice: „Nije Nemačka za svakoga, a šta s`ti mislio? Da se ovde pare beru na grani?“, u vama počne da vri kao u ekspres loncu. Dakle, obratite pažnju tih dana, koji tip zemljaka bi trebalo da zaobiđete.
I obavezno pronađite prodavnice sa našom kafom, plazma keksom i kiselim kupusom. To je dobra terapija, vraća u život. Čvarci? Ima ih, a ima i još fore do akutne nostalgije. Tek ste stigli, okey? I papira je sve više, samo ih štampaju vama u inat. Taman kad ste jedva popunili neki komplikovan formular, stigao je drugi. Poštom. I pitate se: „Zar baš svaki dan moraju da šalju nešto u taj prokleti sandučić?“ Komšiluk počinje konačno da vas primećuje, to je dobar znak.
Krajnje je vreme da konačno razvrstate smeće po uputstvu, mora biti tu negde. Neko kuca na vrata! Pravite se da niste tu, niste ni prvi ni poslednji. Ionako smo šampioni u izgovorima. Narednih dana izranja uputstvo sa nekim kalendarom i silnim datumima iz one gomile papira na stolu i rešite da ga proučite na miru uz crnu kafu i krem bananicu. Kupili ste i njih i to dva pakovanja i dobro ste uradili. Dani prolaze, skala nostalgije varira. Može se reći da ste se privikli, ali ne i navikli. Razumljivo je i ljudski skroz, niste mašina.
Stiže na red i prvi odlazak kući. Kupujete brže-bolje avionsku kartu i radujete se kao nikada u životu. Odbrojavate dane pa sate. Dok kupujete poklone familiji i prijateljima i dalje su svi ljubazni. Odjednom vam to prija i u mislima ste već kod kuće i to one prve, vaše kuće iz koje ste krenuli i u koju ćete od sada dolaziti samo kao gost. Ta spoznaja će vam teže pasti od svega nabrojanog pa i od nostalgije i to akutne – kada se vratite.